“O vjernici, neka se muškarci jedni rugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu. O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno – zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.” (El-Hudžurat, 11-12.) Istinu je rekao Allah Uzvišeni!
Hvala i zahvala Allahu pripadaju, Gospodaru svega stvorenog, vladaru Dana sudnjeg. Salavatima Muhammeda, a.s., selamimo, njegov ehli-bejt, plemenite ashabe, sljedbenike dini-islama i časnog sunneta.
Muhammed, a.s., je rekao: „Onaj ko sakrije nečiju mahanu na dunjaluku, Allah će sakriti njegovu na Ahiretu“.
O drugima treba pričati lijepo, a ako se zna nečija mahana, bolje ju je sakriti negoli o njoj pričati, jer niko od nas nije bez mahana. Za čovjeka je najbolje da se istinski pozabavi samim sobom i, ako to uradi iskreno, uvidjet će da neće ni imati vremena da se bavi tuđim problemima, njegovih će mu biti i previše. No međutim, ljudi su prema sebi najviše nepravedni, jer sebe vide u najboljem svijetlu. Čovječija percepcija samog sebe je, gotovo uvijek, u ljudskim očima idealna, jer čovjek samog sebe smatra najboljim opisujući sebe samog s onim prefiksom naj.
Ali, iako čovjek počesto sebe smatra za najboljeg, zna se desiti da je neko drugi bolji i da tog drugog primjeti čovjek koji sam o sebi misli sve najbolje. Tada se slika sebe samog koju je vidio kao najboljeg urušava i čovjek teži da sam sebe vrati na prijestolje najboljeg. Iako bi bilo razumljivo da tada čovjek radi na svom poboljšanju, ipak lahkomisleni čovjek prilazi drugom rješenju koje mu je lakše, a to je povreda i umanjivanje tuđe vrijednosti. Tada počinje izrugivanje, nazivanje ružnim nadimcima, sumnjičenja, te naposljetku ogovaranje. Iako je ogovaranje okarakterisano kao veliki grijeh a Kur’anom se ono poredi kao jedenje mesa umrlog, ipak čovjeka, koji o sebi ima najbolje mišljenje, to ne sprječava da drugog ogovara. Taj drugi, iako čovjeku nije učinio ništa nažao niti ga povrijedio, čovjek ga ogovara da zadovolji ljutnju koju osjeća prema njemu. To je jedan od načina da se skine teret sa sebe, pogotovo teret koji je osjetio čovjek koji samog sebe vidi kao najboljeg. Ogovaranje je jedan od načina kako se rješava te ljutnje. Ako neko ne voli određenu osobu, svoju ljutnju zadovoljava ogovarajući ga.
Kada lahkomisleni čovjek, koji je sebi umislio da je najbolji, osjeti da je neko drugi bolji, poslije ljutne koju je osjetio prema drugom, slijedi omalovažavanje onog drugog. Tada se priča samo ono što čovjeka uzdiže a drugog omaložava; spominju se sopstvene vrijednosti a tuđe mahane, sve s ciljem da se vrijednost tuđa ponizi a konačni cilj jeste naglašavanje sopstvene vrijednosti i dokazivanje samom sebi i drugima kako se bolje od nekog drugog.
Sljedeći korak, nakon ljutnje prema nekome i omolavažanja, jesu šale i ismijavanje. Radeći to, imitirajući ljude iza njihovih leđa na način koji se njima ne bi svidio, na taj način to postaje ogovaranje. Šale ponekad dovedu do ogovaranja. Sama činjenica da žrtva određene šale nije prisutna, dovodi do toga da ljudi ne oklijevaju da o njoj izmišljaju smiješne priče kojima će se ljudi smijati. Manjak svijesti o vlastitim nedostacima dovodi do ismijavanja drugih ljudi. Ako je čovjek svjestan vlastitih mahana, onda neće tražiti razlog da ogovara druge tražeći njihove mahane, jer će mu njegove biti dovoljne. Mudar čovjek će, u svakom slučaju, razmotriti vlastite greške prije nego se počne baviti drugima.
Ljubomora je sljedeći motiv ogovaranja. To se može desiti u situaciji kada neku osobu društvo hvali a ljubomorna osoba to čuje, te tada počinje sa uvredama na račun te osobe kako bi pokvario njen status u društvu. Ta ljubomora se može manifestovati na razne načine i ljubomorne osobe pokušavaju ogovaranjem izvući za sebe korist. Ponekad se čovjek pokušava približiti svojim nadređenim na poslu ili pokuđava izdejstvovati unapređenje tako što kritikuje svoje radne kolege. Ovo se događa i u drugim situacijama gdje ljudi pokušavaju, ogovarajući druge, okrenuti situaciju u svoju korist.
Još jedan faktor i cilj ogovaranja jeste namjera da se povrijedi osoba o kojoj se govori. Ogovaranjem te osobe ona se može dovesti u nezavidan položaj. Tu osobu vrijeđaju, ali ona nije tu da se brani. Njena čast je dovedena u pitanja, a ta osoba je bespomoćna. Ova situacija je mnogo opasnija nego stvarna borba, jer tada čovjek ima priliku da uzvrati i odbrani se. Ali, kada je riječ o ogovaranju to nije moguće.
Iz svega navedenog je jasno zbog čega ljudi jedni druge ogovaraju, odnosno jedni o drugima govore riječi koje nisu lijepe i dobre, otkrivaju mahane jedni drugih. To je uglavnom ružna pojava kojom se ima za cilj ponižavanje i omalovažavanje drugog, a ponižavanjem drugog čovjek pokušava uzdići samog sebe i sebe pokazati boljim.
Kur’an jasno oslikava težinu i ružna svojstva ogovaranja. No međutim, čovjeku koji se, od svih tjelesnih organa, najčešće služi jezikom, možda nije jasno šta od onoga što priča je ogovaranje a šta nije. Od mnogobrojnih definicija ogovaranja možda je najbolja sljedeća koja kaže: „Kad spomeneš nekoga u njegovom odsustvu što on ne bi volio da čuje ili zna, onda znaj da si ga ogovorio.“ Još će biti jasnija slika ogovaranja ako tu negativnost uporedimo s poznatim hadisom: – Ne radi drugima što ne bi volio da tebi urade!, ili rečeno u smislu ogovaranja: – Nemoj ba pričati o drugome ono što ne bi volio čuti da drugi priča o tebi!
Ogovaranje se svrstava u četiri kategorije i ono može biti nekada nevjerovanje, nekada licemjerstvo, nekada grijeh, a nekada dozvoljeno.
Nevjerovanje je onda kada se osoba koja ogovara opomene a on odgovori: – Ja ne ogovaram, samo istinu govorim! Takav je dozvolio ono što je Allah zabranio, a onaj koji dozvoli nešto što je zabranjeno, postaje nevjernikom.
Licemjerje je onda kada osoba nekoga ogovara ne imenujući ga, nego to čini tako da onaj koji sluša tačno zna o kome se radi. Grijeh je onda kada osoba ogovara čovjeka i spomene ga imenom, znajući da je to grijeh.
I ogovaranje je dozvoljeno u slučaju da se spomene osoba koja javno čini grijeh, kako bi se ostalima ukazalo na njegov grijeh, čime bi se ljudi sačuvali od njega.
Hutbu ćemo završiti riječima Jahje ibn Muaza koji je rekao: „Neka vjernik od tebe dočeka tri dobra, kako bi bio od onih koji dobro čine. Jedno je – ako ne možeš da mu pomogneš i budeš koristan – nemoj mu ni odmagati ni štetiti. Drugo je – ako ga ne možeš obradovati i razveseliti – nemoj ga ni u brigu dovoditi ni rastuživati. Treće je – ako ga ne možeš hvaliti – nemoj ga ni kuditi“.
Autor: Shakil Ahmad Khan/Wasim Ahmad
Islam.ba
