Poslanik želi uravnoteženog muslimana, želi čovjeka koji će znati naći sredinu između tijela i duše, materijalnog i duhovnog, dunjaluka i Ahireta, jer islam je sredina.
Abdullah ibn Amr ibn As kaže: “Poslanik me je susreo pa reče: ‘Abdullahu, doprla je do mene vijest da postiš svaki dan i da svaku noć proučiš Kur’an (tada nije bio čitav Kur’an objavljen).’ Rekao sam: ‘Istina je, Allahov Poslaniče.’ ‘Ne radi to, nego posti ali i mrsi, klanjaj a i spavaj.’ – rekao mi je Poslanik. Potom je Poslanik rekao: ‘O Abdullahu, prouči Kur’an za trideset dana.’ Rekao sam: ‘Ja mogu više od toga.’ Poslanik je rekao: ‘Prouči ga za dvadeset dana.’ Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, ja mogu više od toga.’ Poslanik je rekao: ‘Prouči ga za petnaest dana.’ Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, dopusti mi da uživam u svojoj mladosti.’ Poslanik mi reče: ‘Prouči ga za deset dana.’ Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, ja mogu više od toga.’ Rekao je: ‘Prouči ga za pet dana.’ Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, ja mogu više i od toga.’ ‘Prouči ga za tri dana i ne možeš kraće od toga.’ – rekao je Poslanik. Zatim je Poslanik dodao: ‘Abdullahu, od svakog mjeseca posti po tri dana, i to će biti kao da si postio cijelu godinu.’“ (Nesai)
Poslanik želi uravnoteženog muslimana, želi čovjeka koji će znati naći sredinu između tijela i duše, materijalnog i duhovnog, dunjaluka i Ahireta, jer islam je sredina. Učiti Kur’an jeste ibadet, i jeste za svaki proučeni harf deset sevapa. Svako učinjeno dobro djelo nagrada je deseterostruka. Postiti po tri dana od svakog mjeseca je kao da si čitavu godinu postio jer se svaki taj dan računa kao njih deset.
Nije Allah, dž.š., u Objavi, niti Poslanik u hadisu i praksi od čovjeka tražio samo ibadet, zikr, namaz, post… Islam traži uravnotežena čovjeka. Musliman je potpun kad ispunjava i obaveze prema Bogu, i dužnosti u društvu, i obaveze prema ljudima i zajednici. Musliman živi na tragu kur’anske poruke:
وَابْتَغِ فِيمَا آتَاكَ اللهُ الدَّارَ الآخِرَةَ وَلاَ تَنسَ نَصِيبَكَ مِنَ الدُّنْيَا وَأَحْسِن كَمَا أَحْسَنَ اللهُ إِلَيْكَ وَلاَ تَبْغِ الْفَسَادَ فِي الأَرْضِ إِنَّ اللهَ لاَ يُحِبُّ الْمُفْسِدِينَ
“I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na dunjaluku i čini dobro drugima, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered na Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.“ (El-Kasas, 77)
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik rekao: “Bez sumnje među robovima Božijim postoje i takvi koji nisu ni poslanici ni šehidi, a zavidjet će im i poslanici i šehidi.“ Ashabi upitaše: “Ko su oni?“ Poslanik reče: “To su oni koji se vole na Allahovom putu iako između njih na dunjaluku ne postoje nikakve rodbinske veze. Njihova lica su od nura i visoka mjesta na kojima sjede su od nura. Oni se neće bojati kada drugi budu prestrašeni i neće tugovati kada drugi budu tugovali.“ (Et-Taberani)
Hasan el-Basri bio je tabi’in. To znači da je susreo ashabe, ali ne i Poslanika. Onima koji nisu upoznali ashabe, opisivao ih je, govoreći: “Da ste vidjeli ashabe, vi biste mislili da oni nisu normalni, a da oni vide vas, oni bi mislili da niste muslimani.“ Nismo, nažalost, ni po čemu usporedivi s ashabima. Razlog tome nije što su oni imali neke sposobnosti koje mi nemamo. Oni su od nas drukčiji jer su srca njihova bila imana puna, snažna vjera u srcu ih je podsticala na dobro i na žrtvu. Znali su da samo dobro djelo govori istinskim jezikom vjere. Učili su Kur’an i uobičajeno za tri dana ga proučili. Klanjali su, postili, ne samo obavezno već i više od toga. Dijelili su od onoga što im je dato i međusobno se pomagali, voljeli se i jedan za drugog žrtvovali. Podsjetit ćemo se na događaj iz jedne bitke kada ranjeni muslimani, na pustinjskoj žegi, žedni vape za vodom, a kad do njega voda dođe, svaki daje prednost onome pokraj sebe.
Ne pomišljajmo da smo upotpunili svoje vjerovanje klanjajući, posteći, Kur’an učeći, ako nismo od drugih, od braće i sestara voljeni i ako mi njih ne volimo. Poslanik je nagovijestio da će doći i drugačije vrijeme od onoga u kojem on, s.a.v.s., živi sa ashabima. Omer, r.a. prenosi da je Poslanik rekao: “Doći će vrijeme kada će svijet imati ljudske oblike, ali će im srca biti poput srca pustinjskih vukova. Djeca će im biti bezobrazna, omladina devijantna, a njihovi stari će biti poročni, neće naređivati dobro i odvraćati od zla. Biti sa njima je poniženje, a tražiti od njih ono što je njihovo je pravo siromaštvo. Dobri među njima će se posmatrati kao onaj koji je zalutao, dok će zalutalog smatrati dobrim. Sunnet je za njih bid’at, dok je bid’at sunnet. Onaj koji dobro među njima naređuje je sumnjiv, a griješnik je častan čovjek. Vjernik će tada biti potlačen.“ (Sujuti)
Naše vrijeme je Poslanik opisao u ovom hadisu. Jest, naše je vrijeme u kojem se muslimani mrze, svađaju i sukobljavaju. Svjedočimo devijantno ponašanje mladih i poročnost starijih. Uspješan je u društvu onaj koji je imućan, ne pita se kako je to postao. Ugledan je onaj koji je na višem položaju, ne pita se kakvog je morala. Griješnik je priznat a dobročinitelj sumnjiv.
Vrijeme prije Kur’ana je džahilijet, doba svakovrsnog grijeha i poroka. Svako vrijeme poslije u kojem je Kur’an bio ljudima imam je vrijeme sreće i blagostanja. Koliko je ashabima značio Kur’an, vidimo iz Abdullahovog primjera. Učili su ga i živjeli. Mi danas, ni jedno ni drugo. Mi smo Kur’an sveli na rukju, a to vam je onaj biznis koji se zove liječenje od džina i sihira. Čuvaš se, brate i sestro, od visokog krvnog pritiska pa ne jedeš ono što će ga uzrokovati. Čuvaš se od dijabetesa, pa izbjegavaš ono što će te ugroziti. Čuvaš se od masnoće u krvi, pa izbjegavaš hranu koja je izaziva.
Uravnotežen musliman vodi računa i o duhovnom zdravlju, a to znači da Kur’an uči i njegove poruke živi pa nema potrebu tražiti od drugih da mu ga uče. Da bi bio zdrav, vodi računa je li to što je na tvojoj sofri halal, je li s imenom Božijim spremljeno. Da bi bio zdrav, ne dopuštaš da te obuzme ni mržnja ni zavist ni…. Allah, dž.š., kaže:
يَا أَيُّهَا النَّاسُ قَدْ جَاءتْكُم مَّوْعِظَةٌ مِّن رَّبِّكُمْ وَشِفَاء لِّمَا فِي الصُّدُورِ وَهُدًى وَرَحْمَةٌ لِّلْمُؤْمِنِينَ
“O ljudi, već vam je stigao savjet, uputa i poruka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicima.“ (Junus 57)
Uzvišeni Bože, u naša srca usadi ljubav prema Kur’anu. Amin!
Autor: Izet Čamdžić
