Medicina je u posljednjih petnaestak godina prepoznala usamljenost kao jedan od veoma važnih samostalnih faktora koji narušavaju zdravlje i povećavaju bolesti i smrtnost. Po nekim recentnim istraživanjima usamljenost više negativno utiče na zdravlje nego što to čine povećana težina, visok pritisak i pušenje.
Na staranicama Kur’ana zabilježen je vapaj Zekerijjaha a.s., koji u poznim godinama života, u trenucima kada strahuje da će ostati bez potomstva, skrušeno upućuje dovu Stvoritelju: Bojim se rođaka svojih po krvi poslije mene, a žena mi je nerotkinja, zato mi pokloni od Sebe sina. (Merjem, 5)
Zekerijjahova a.s., dova u jednom širem značenju može se razumijevati i kao izraz urođenog ljudskog straha od samoće i usamljenosti. Biti sam i biti usamljen nije isto.
Medicina je u posljednjih petnaestak godina prepoznala usamljenost kao jedan od veoma važnih samostalnih faktora koji narušavaju zdravlje i povećavaju bolesti i smrtnost. Po nekim recentnim istraživanjima usamljenost više negativno utiče na zdravlje nego što to čine povećana težina, visok pritisak i pušenje.
Dok mnogi imaju potrebu da se privremeno osame zato što se tada dobro osećaju, drugi se osećaju usamljeno uprkos tome što su okruženi mnogim ljudima. Usamljenost se najšešće pojavljuje onda kada ljudi nisu u mogućnosti da se povežu sa onima koji su im emocionalno važni. Koliko je tek danas usamljenih majki i očeva, koliko je braće sestara, rođaka i prijatelja koji su zbog teške sudbine i egzistencijalne potrebe razdvojeni i udaljeni jedni od drugih.
Savremena tehnologija je ponor usamljenosti učinila još dubljim i nepreglednijim. Sve je manje izravnih i živih kontakata koje neuspješno zamjenjuje virtuelna komunikacija. Iako su umreženi i povezani sa cijelim svijetom, čini se da osjećaj usamljenosti kod današnje omladine nikada nije bio toliko intenzivan i u isto vrijeme onespokojavajući. S jedne strane, raste individualnost, egocentričnost i narcisoidnost, a sa druge, rapidno se manjuje usmjerenost na druge, solidarnost, saosjećajnost sa drugima.
Istraživanja pokazuju da su ponajviše usamljeni mladi i stari. Upravo, na te dvije, tradicionalno najkrhkije kategorije ljudi, upozorava Poslanik a.s. riječima: “Nije od nas onaj koji nema poštovanja prema starima, ni milosti prema mladima.”
Čovjek je biće zajednice i njegova emocionalna povezanost sa drugima ispunjava ga posebnim zadovoljstvom. U drugome i kod drugoga čovjek pronalazi podršku, nadu, smiraj i utjehu.
Štaviše, čineći dobro drugim ljudima i aktivno učestvujući u životu zajednice, čovjek se, po učenju islama, približava Bogu dragom, Njegovoj neizmjernoj Milosti i Oprostu.
S obzirom da nema istinskogi smislenog života bez zajednice, onda ne iznenađuje podatak da gotovo svaki četvrti Europljanin, barem jednom u pola godine učestvuje u nekoj organiziranoj dobrovoljnoj aktivnosti. Naučno je utvrđena povezanost davanja, pomaganja i doživljaja zdravlja i duševnog zadovoljstva.
Poslanik a.s. nas savjetuje da lijek za vlastitu usamljenost i usamljenost nama bliskih ljudi sa kojima djelimo životni prostor, ali i sa kojima dijelimo uvjerenja i radni ambijent prevladamo dobrim djelima:
Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ko otkloni od vjernika neku od dunjalučkih nedaća, Allah, dž.š., će od njega otkloniti neku od ahiretskih nedaća. Ko olakša onome ko je u teškoj situaciji, Allah, dž.š., će njemu olakšati na Dunjaluku i na Ahiretu. Ko sakrije sramotu vjernika, Allah, dž.š., će sakriti njegove sramote na Dunjaluku i na Ahiretu. Allah, dž.š., pomaže Svome robu sve dok on pomaže svome bratu muslimanu.
Islam.ba
