Iako su iza većine ostvarenja čovjeka u povijesti stajali kršćanstvo i islam, upravo zahvaljujući iskrivljavanju ove dvije religije mi smo bili suočeni i još uvijek se suočavamo sa ogromnim problemima globalnih razmjera.
Uzimajući u obzir trenutnu društveno-političku situaciju u svijetu, sada je više nego ikada prije bitno analizirati doprinos muslimana civilizaciji, a sve u cilju izgradnje mostova respektiranja i razumijevanja među pripadnicima različitih kultura i ideologija. Samo pretraživanje interneta o potrebi za kros-kulturalnim razumijevanjem daje 306 000 web-stranica.[2]
Nakon što su se kao vjerske zajednice proširile po čitavom svijetu, nasljednice abrahamovske tradicije monoteizma imale su najveći uticaj na povijest čovječanstva.[3] U ovom povijesnom momentu, kada je cijeli svijet poput malog sela, od nemjerljivog je značaja raditi zajedno u pravcu međusobnog razumijevanja zajedničkih izvora, zajedničkih ciljeva kao i zajedničke posvećenosti duhovnim i moralnim aspektima života kako bi se čovječanstvo vratilo zdravorazumskom rasuđivanju. Glavni cilj je obezbijediti trajni i pravedni mir rješavanjem problema nastalih usljed iskrivljavanja historije. Ako uistinu postoji način da se obezbijedi istinski mir na ovoj planeti, onda sljedbenici tri abrahamovske religije u tome trebaju imati posebnu ulogu.[4]
Iako su iza većine ostvarenja čovjeka u povijesti stajali kršćanstvo i islam, upravo zahvaljujući iskrivljavanju ove dvije religije mi smo bili suočeni i još uvijek se suočavamo sa ogromnim problemima globalnih razmjera. Kršćanstvo sa svojom porukom mira i tolerancije bilo je iskrivljeno u tolikoj mjeri da je opravdavalo nemilosrdni imperijalizam i njegove nepravde po svim njegovim kolonijama u Aziji, Africi i Latinskoj Americi. Uistinu je to bilo iskrivljavanje ove velike religije i njenog duha. Ono je također dalo nacionalizam, u kome su ljudi naglašavali samo razlike koje su oportunistima zgodno služile kao osnova za mržnju i ratove, a njegova propaganda je doprinijela i iskrivljavanju slike islama i muslimana. Islam je došao da uzdigne ljudsku civilizaciju iz vremena tame ka novim visinama te je naprednim empirijskim i eksperimentalnim naukama i podizanjem svijesti o potrebi za jedinstvom čovječanstva utemeljenom na principu monogeneze stvorio jednu novu civilizaciju.[5]
Trajna duhovna svjetlost islama nemjerljivo je dojmila sljedbenike drugih religija, toliko da je nekada mijenjala ne samo njihova vjerska ubjeđenja nego i njihove običaje pa čak i jezike. Takvo nešto nema presedana u povijesti čovječanstva. Sjeverna Arabija, Sjeverna Afrika i Istočna Afrika nisu bila arapska govorna područja, kao što će to kasnije postati. Upravo zaostavština ovih pionira u vremenu tame će postaviti jake temelje novoj civilizaciji, rezultirajući u konačnici protestantskom revolucijom (Reformacijom), Renesansom i Prosvjetiteljstvom u Evropi. Namjerno iskrivljavanje povijesti skrilo je doprinos islama i muslimana civilizaciji.[6] Nažalost, i sami muslimani znaju malo ili nimalo o vlastitoj duhovnoj svjetlosti koja je sada izgubila svoj sjaj. Konsekventno tome, muslimani danas daju mali ili beznačajan doprinos na polju moderne nauke.
Da bi donijeli istinski mir ovom globalnom selu mi trebamo obnoviti izvornu čistotu i duh monoteističke jednakosti i pravde za sve. Mi moramo osigurati da ove duhovne vrijednosti opet imaju snagu da urazume čovjeka. Iako su Ujedinjene Nacije proglasile rat nelegalnim, samo između 1950. i 2000. u svijetu je bilo više ratova nego ikada prije. Prema tome, ono što približava ljude kako bi poštivali jedni druge nisu samo puke riječi nego i njihova istinska poruka. Osnovni cilj islama, a prije toga i kršćanstva je dovesti ljude do ove univerzalne duhovne poruke, te ih motivirati da se identificiraju jedni s drugima kao stvorenja Jednog i Jedinog Boga (s.w.t.),[7] da se bore za pravu stvar na ovom svijetu i da ostvare vječnu sreću na budućem.[8]
Prilikom obnavljanja istinskih vrijednosti kršćanstva islam je jasno kazao da su ljudi stvoreni od jedne duše. Zato ne bi trebalo dozvoliti da razlike među narodima i stvaranje različitih naroda i plemena dovode do sukoba ili bivaju osnovom nečije superiornosti. Naprotiv, zbog svoje različitosti čovječanstvo bi se trebalo međusobno upoznavati (kur’anska riječ za to je jete’arref) jer kada bismo svi bili jednaki ili identični onda međusobno upoznavanje ne bi imalo nikakva značenje niti bi postojao način za njegovo ostvarenje. Ali kada se razlikujemo u pozitivnom smislu, mi ćemo se međusobno upoznavati da doprinesemo socijalnoj, ekonomskoj i političkoj pravdi. Prirodni je zakon da se zarad obostrane koristi pozitivno i negativno, muško i žensko međusobno upoznavaju.
Islam ne negira postojanje različitih rasa ili različitih jezika, ali [je jasan] da to ne treba biti principom utvrđivanja superiornosti ili inferiornosti pojedinaca i grupa. Različitosti postoje da bi čovječanstvu ukazale na Božija čudesa u kosmosu. Prema tome, to je jedna pozitivna pojava. I u islamu i u kršćanstvu pravednost i lična odgovornost su centralne vrijednosti.[9] Mi moramo prema svakome biti pravedni, pa čak i prema našim neprijateljima. Ono što je islam donio bila je vjerska sloboda. U dugoj islamskoj povijesti kadagod bi se u ime islama poveo rat, to je bilo samo da bi se narodu dala sloboda. Svako ko se slaže sa ovim principom za svoj cilj ima mir. A svakome onome ko negira čovjeku pravo na slobodu ličnih ubjeđenja i religije ne bi trebalo dozvoliti da to čini.
U ovom globalnom selu mi trebamo imati filozofiju mira i slobode kako bi prepoznali i cijenili jedne druge u praksi. Stvarna sloboda znači biti u stanju uraditi pravu stvar i ne uraditi pogrešnu. Sloboda bez etike, bez vrijednosti, bez vrijednog životnog cilja je prokletstvo za čovječanstvo i uništenje civilizacije. Ovo je mjesto gdje do izraza dolazi uloga svih iskrenih vjerskih zajednica, a to je da služe božanski cilj kako bi se unaprijedio čovjekov život i kako bi mu se uz pomoć ljubavi, iskrenog uvjerenja i međusobnog prihvatanja dalo istinsko značenje.
Asocijacija muslimanskih društvenih znanstvenika (AMSS) predstavlja kremu muslimanske zajednice u SAD-u. Po prvi put, moje je lično uvjerenje, postoji doseljavanje muslimanskih intelektualaca u ovo slobodno, utjecajno i otvoreno društvo. Obaveza muslimana u ovoj zemlji je da koristeći intelektualne i finansijske resurse koje im stoje na raspolaganju obnove svoju kulturu tako što će iz nje odstraniti sve loše stvari nastale unutar muslimanskih zajednica. Oni trebaju ponovo oživjeti istinske vrijednosti islama te opet povratiti moralni osjećaj pravednosti i odgovornosti.[10] Da bi dali doprinos ovoj svojoj domovini oni se moraju ujediniti u služenju plemenite obaveze balansiranja duhovnih i materijalnih dobara čovječanstva.
Misija ove muslimanske zajednice je iskoristiti pruženu priliku slobodoumlja i bogastvo velikih resursa kako bi pokidala tlačilačke okove diktatorstva, kako bi nanovo promišljala svoju religiju i kulturu, i kako bi povratila nazad istinsku svjetlost i zajednički cilj pravde. Oni također moraju sarađivati sa pripadnicima drugih zajednica za dobrobit SAD-a i svijeta. Ova država može biti velika snaga u pravcu ostvarenja mira i prosperiteta čitavog čovječanstva ili, zloupotrebom njenih resursa postati izvorom destrukcije. Moć je snažno oružje, ali ona hitno treba jaku samokontrolu i ispravnu duhovnu uputu. Do vjerskih je zajednica i njihove međusobne saradnje hoće li moći obaviti svoju misiju pravednog mira. To je njihova obaveza i prilika koju ne mogu dozvoliti da propuste. One trebaju raditi zajedno u korist čovječanstva, ako Bog da.
Piše: Abdulhamid Ebu Sulejman
Izvorni naslov rada je “What the West has Learned from Islamic Civilization?”. Rad je preuzet iz knjige Muslim Contributions to World Civilization, M. Basheer Ahmed, Syed A. Ahsani i Dilnawaz A. Siddiqui (ured.), The International Institute of Islamic Thought, Herndon (2005.), str. 1-4.
S engleskog preveo: Aid Smajić
[2] http://www.kisarazu.ed.jp/alt/handbook/cross_culture.htm (Google, 2004).
[3] Jerald F. Abraham Dirks, The Friend of God (Beltsville, MD: Amana Publications, 2002), str. 1.
[4] http://www.ummah.com/forum/archive/index.php/t-4689.html, 2004.
[5] Al-Faruqi, Isma’il R., al-Tawhid: Its Implications for the Thought and Life (Herndon, VA: The International Institute of Islamic Thought, 1992), str. 78-79.
[6] Norman F. Cantor, The Encyclopedia of the Middle Ages (New York: Viking, 1999), str. 349-350.
[7] Subhanehu ve te’ala.
[8] Ataullh Siddiqui (ur.), Ismail Raji al-Faruqi, Islam and Other Faiths (Leicester, UK: Islamic Foundation, 1998), str. 28, 146, 153.
[9] Walter Benjamin Franklin Isaacson, An American Life (New Zork: Simon & Schuster, 2003), str. 84.
[10] Kur’an, 4:58; 7:29.
