Riječ mushaf (مصحف) derivira se iz riječ suhuf (صحف) – listovi, stranice (knjige i sl.), spisi, svici; jednina od suhuf je sahīfa (صحيفة) – list, stranica (knjige i sl). Sahīfa još može označavati: pismo, knjigu, časopis (Muftić, 908). U modernom arapskom safha znači isto što i sahīfa. Mushaf, dakle, predstavlja skupljene ili objedinjene (is)pisane listove ili stranice na jednome mjestu, tj. bilo koju ukoričenu knjigu ili zbirku, kodeks (usp. Isfahānī, Mu’džem mufredāt, 309).
Mushaf je sakupljeni Kur’an koji su ashabi nazvali tim imenom. Naime, kada je Ebū Bekr sakupio Kur’an, rekao je ashabima da toj zbirci daju ime. Neko je rekao da je nazovu imenom indžīl, pa je taj prijedlog odbijen. Drugi je predložio da je nazovu imenom sifr (knjiga), pa je i taj prijedlog odbačen zbog jevreja. Onda je Ibn Mesud rekao: ”Vidio sam u Abesiniji jednu knjigu koju zovu mushafom!”– pa su sakupljeni Kur’an tako nazvali (Sujūtī, Itkān, 1/190; Sālih, Mebāhis, 77-78). Znači, u vrijeme ashaba riječ Mushaf, riječ etiopskog porijekla, počela se koristiti za Kur’an, štaviše, ashabi su imali svoje lične ili privatne mushafe (el-mesāhifuš-šahsijje) pa se tako u stručnoj tefsirskoj literaturi spominju npr. Mushaf Alijin, Mushaf Ubejja, Mushaf Abdullaha b. Mesuda, Aišin Mushaf itd. Kroz mnoga predanja o prvim generacijama muslimana uviđa se da se riječ Mushaf učestalo koristila.
Osmanov mushaf
Nekih dvadeset godina poslije Ebū Bekrovog mushafa, treći halifa Osman formira komisiju na čelu sa Zejdom ibn Sābitom da po drugi put zapišu Kur’an. Mushaf koji je bio kod Hafse, Omerove kćeri i Poslanikove, a.s., udovice, uzeli su kao osnovni tekst prilikom tog posljednjeg zapisivanja/sakupljanja Kur’ana
Jedan Kur’an – mnogi mushafi
Musfah je, dakle, Knjiga u kojoj je ispisan Allahov govor, tj. Kur’an. Riječ Kur’an, jezički, označava Knjigu koja se neprestano čita/uči. Terminološki, Kur’an je vječni Božiji govor objavljen Muhammedu, a.s., u vidu 114 sūra, ispisan u mushafima. Mushafa je mnogo (množina mesāhif), a Kur’an je jedan; riječ Kur’an nema množinu. Mushaf je pisani oblik Kur’ana. Nadalje, i ono što je napisano (u mushafima) i ono što se čuje ili uči naziva se Kur’anom. U ovom drugom slučaju, ne koristi se riječ mushaf. Shodno navedenome, ne može se npr. spaliti Kur’an, već samo mushaf. Svaki mushaf slijedi određeno čitanje ili izgovaranje Kur’ana (kira’et). Mushaf može biti napisan na jednom od arapskih pisama, npr. na kufskom pismu, sulus pismu i dr. Drugim riječima, mushafi mogu izgledati različito, ali svi imaju isti poredak sūra i ājeta unutar svake sūre. Prema, tome razlike među mushafima su minimalne jer su, zapravo, oni pisani oblik ili zapis jednog te istog Kur’ana.
