U Kur’anu objavljenom prije više od 1.400 godina, nalaze se određene naučne činjenice do kojih se moglo doći jedino savremenom tehnologijom dvadesetog stoljeća.
U sedmom stoljeću kada je Kur’an objavljen, Arapi su gajili bezbroj praznovjerja i neosnovanosti po pitanju naučnih tema. Vjerovali su naprimjer, da se nebo održava na visini zahvaljujući brdima. Prema ovom vjerovanju, Zemlja je ravna i na dva kraja ima brda koja drže nebesa. Objavom Kur’ana uništena su ova primitivna vjerovanja: Allah je nebesa, vidite ih, bez stubova podigao (Sura Ra’d, 2).
U jednom od izdanja Nove američke Biblije nacrtana je slika koja pokazuje kako su autori Biblije zamislili svijet. Na toj slici nebo nalikuje prevrnutoj zdjeli i podupiru ga stubovi (The New American Bible, St Joseph’s Medium Size Edition, str. 4-5).
Ibn Abbas (umro 687. godine n. e.), Mudžahid (umro 718. n. e.) i Ikrima (umro 733. n. e.) također su vjerovali u postojanje stubova (planina) koji podupiru nebo. Ove osobe su tvrdile da se kur’anski ajeti odnose samo na ono što je vidljivo i da na nevidljivom dijelu prostora stubovi drže nebo. To je također bila tvrdnja Babilonaca koji su vjerovali da nebo podupiru planine na njegovim rubovima. U vrijeme Poslanika, a.s., čovječanstvo nije znalo da je Zemlja gotovo pa sferičnog oblika i da bi putovanje u suprotnim smjerovima dovelo dvoje ljudi na isto mjesto. Stoga se navedeni predmet rasprave nije mogao znanstveno objasniti u vrijeme Poslanika, a.s.
Svi znanstveni krugovi u današnjem svijetu slažu se da su planeti prvobitno nastali iz solarne magline, oblaka plina i prašine u obliku diska koji je ostao od formiranja Sunca, (ovaj disk, nazvan solarna maglica, bio je sastavljen uglavnom od vodika i helija, ali je imao i druge elemente u manjim omjerima) i da su prvo nebesa i Zemlja bili spojeni u jednu cjelinu, a zatim su se odvojili jedno od drugog. Stoljećima prije, Kur’an se pozivao na ovu znanstvenu teoriju sljedećim ajetima: “Zatim se nebeskim visinama uputio dok je nebo još maglina bilo, pa njemu i Zemlji rekao: “Pojavite se milom ili silom!” – “Pojavljujemo se drage volje!” – odgovorili su, (Sura Objašnjenje, 11. ajet) “Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati?” (Sura Vjerovjesnici, 30 ajet)
Šta “drži” nebo
Istraživanja provedena na planetama Sunčevog sistema dovela su do zaključka da nijedna od njih nije bila okružena atmosferom poput one koja okružuje naš svijet. Postojanje takve atmosfere koja omogućava i štiti život na Zemlji dokazuje da je Allah, dž.š., odabrao Zemlju za stvaranje života na njoj. Molekule plina na površini planete kreću se velikom brzinom. Ako bi sila gravitacije nadvladala ovu brzinu, planeta bi privukla molekule plina, i njena površina bi ih apsorbirala. S druge strane, ako bi se molekule plina kretale većom brzinom od postojeće i tako se mogle osloboditi gravitacije, nastavili bi putovati u svemiru. Dakle, atmosfera i uravnoteženost koja je karakterizira dogodile su se u fazi nakon stvaranja Zemlje. To je u potpunosti u skladu s ajetom iz Kur’ana: “On je nebo podigao i ravnotežu postavio” (Sura Milostivi, 7. ajet) o savršenom skladu formiranja neba i uspostavljanju ravnoteže nakon stvaranja Zemlje. Nastanak molekula plina u obliku atmosfere oko naše planete i njeno fiksiranje, moguće je samo uspostavom ravnoteže između sile gravitacije i brzine kojom molekule plina putuju. Allah, dž.š., je uspostavio preciznu ravnotežu i visoko podigao nebo bez stubova. Međutim, ovu ravnotežu nije bilo potrebno samo uspostaviti, nego i konstantno održavati. Stvaranjem Zemlje i atmosfere, Allah, dž.š., je uspostavio i sve ravnoteže potrebne za njihovo održavanje. Sve to smo saznali napretkom nauke. Kur’an u sljedećem ajetu nedvosmisleno upozorava: “Allah brani da se ravnoteža nebesa i Zemlje poremeti. A da se poremete, niko ih drugi osim Njega ne bi zadržao; On je zaista blag i prašta grijehe.” (Sura Fatir, 41. ajet).
Uspostava te ravnoteže ovisi o sinhronizaciji raznih varijabli. Naprimjer, toplotna ravnoteža površine Zemlje ovisi o položaju planeta u odnosu na Sunce, što će zauzvrat uticati na kretanje molekula plina. Brzina rotacije Zemlje ima važnu ulogu u održavanju ravnomjerne temperature na površini planete. Ako bi se brzina rotacije Zemlje povećala, atmosfera bi se raspršila, što bi moglo dovesti do gubitka značajnog dijela atmosfere i stoga bi bilo teško održavati stabilnu temperaturu na površini. S druge strane, ako bi se brzina rotacije Zemlje smanjila, to bi moglo dovesti do neravnomjernog zagrijavanja i hlađenja površine Zemlje. To bi moglo poremetiti homogenost temperature i dovesti do neravnomjernih klimatskih uslova na različitim dijelovima planete.
Za održavanje atmosfere važna je i temperaturna razlika između ekvatora i polova, te planinski lanci poput Himalaja, Taurusa i Alpa koji sprečavaju strašne posljedice strujanja zraka. Planinski lanci doprinose očuvanju ravnoteže blokirajući vjetrove koji pušu na površini Zemlje i skupljajući hladan zrak na visinama. Plinovi koji čine atmosferu također igraju važnu ulogu u održavanju atmosfere. Ugljendioksid (CO2) i drugi plinovi poput poput vodene pare, metana i dušikovih oksida imaju važnu ulogu u održavanju temperature na Zemlji. Ugljendioksid apsorbira toplotu koju emitira Zemljina površina, što doprinosi zadržavanju toplote u atmosferi tokom cijelog dana i noći. Od postojanja planinskih lanaca do stvaranja ugljendioksida, od veličine Zemlje do njenog položaja prema Suncu, od ravnoteže temperature na površini Zemlje do brzina gasova u atmosferi, sve je dizajnirano s nepogrešivom preciznošću u savršenom skladu. Atmosfera funkcioniše bez prianjanja uz Zemlju pod uticajem gravitacije, bez raspršivanja u svim mogućim smjerovima, zahvaljujući tačno određenim i preciznim uslovima.
“I to što je nebeski svod osiguran Naše je djelo, a oni se ipak okreću od znamenja koja su na njemu” (Sura Vjerovjesnici, 32. ajet). Arapska riječ sema (što znači nebo, nebesa), obuhvata sve iznad Zemljine površine. Ako se riječ sema odnosi na svemir, onda treba razmišljati o sili gravitacije koja drži milijarde galaksija koje sadrže milijarde zvijezda i planeta u skladnom kretanju u svemiru. Ako se riječ sema odnosi na atmosferu, onda je možemo shvatiti kao prozirni pokrivač koji nas štiti od ekstremne vrućine i hladnoće, prozirni oklop koji nas štiti od meteorita i prozirni filter koji nas štiti od štetnih zraka.
Ovaj ajet o nebeskom svodu dokazan je znanstvenim istraživanjima provedenim u 20. stoljeću. Atmosfera se prostire nekoliko stotina kilometara iznad površine Zemlje, a njena debljina je vrlo mala u odnosu na veličinu Zemlje koja ima prečnik veći od dvanaest hiljada kilometara. Atmosfera koja okružuje Zemlju ima ključne funkcije za život te uništava mnoge meteore – velike i male – koji se približavaju našoj planeti. Osim toga, atmosfera filtrira štetne zrake koje dolaze od Sunca i štetne su za živa bića, a i propušta samo bezopasne i korisne zrake – vidljivu svjetlost, ultraljubičastu svjetlost i radiotalase. Ultraljubičaste zrake, koje atmosfera samo djelomično propušta, vrlo su važne za fotosintezu biljaka i opstanak svih živih bića. Većinu intenzivnih ultraljubičastih zraka koje emituje Sunce filtrira ozonski omotač atmosfere. Samo ograničen i bitan dio ultraljubičastog spektra dopire do Zemlje. Atmosfera također štiti Zemlju od ledene hladnoće svemira, čija temperatura iznosi približno -2700C. Nije samo atmosfera ta koja štiti Zemlju od štetnih utjecaja. Magnetno polje, koje formiraju minerali smješteni duboko u Zemlji, stvara zaštitni oklop oko Zemlje nazvan Van Allenov pojas. Ovaj pojas služi kao štit od štetnog zračenja koje prijeti našem planetu. Ovo zračenje, koje stalno emituju Sunce i druge zvijezde, smrtonosno je za živa bića. Da Van Allenov pojas ne postoji, masivni izljevi energije zvani solarne baklje koji se često događaju na Suncu uništili bi sav život na Zemlji. Kosmička zračenja koja dolaze sa zvijezda osim Sunca, ne mogu proći ovaj zaštitini oklop udaljen od 13.000 do 60.000 km iznad Zemlje. Ove činjenice potvrđuju da nas nebo štiti od štetnih uticaja. Upravo je ovakav opis neba, odnosno Zemljine atmosfere, spomenut u Kur’anu prije više od četrnaest stoljeća. Naučni izraz: ”osigurani svod” ili ”sigurni svod” (Sakfun mahfuz), kako je ovaj precizni izraz spomenut u Kur’anu objavljen je u vrijeme kada niko nije znao za postojanje Zemljine atmosfere. Ko je onda obavijestio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o ovom ”sigurnom svodu”? “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!” (Ali Imran, 191. ajet)
Pripremila: Maksuda Muratović
