Prof. dr. Fuad Sedić: Zbog djece čovjek postaje škrtica i strašljivac

Allah, dž.š., u Kur’anu kaže: “Bogatstvo i sinovi su ukras u životu na ovom svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, biće od Gospodara tvoga bolje nagrađena i ono u što se čovjek može pouzdati.” (sura El-Kehf, 46).
Shodno spomenutom kur’anskom ajetu da su imetak i djeca ukras ovog svijeta, vjerniku je dozvoljeno da se raduje i uživa u dunjalučkim blagodatima, ali treba znati da mu je Allah, dž.š., najdraži i najpreči i da je pokornost Njemu najvažnija. Zatim dolazi ljubav prema našem Pejgamberu, s.a.v.s., njegovoj porodici, ashabima i izražavanje poštivanja prema svima onima koji su na bilo koji način učestvovali u očuvanju i prenošenju emaneta naše vjere islama.

Moramo biti zahvalni svome Stvoritelju Allahu, dž.š., na blagodatima vjere, zdravlja, imetka, porodice, djece, prijatelja i svega drugog što mu ukrašava ovodunjalučki život.

Alija, r.a., je rekao: “Imetak i djeca su dunjalučko sjeme, a dobra djela su ahiretsko sjeme. Nekim ljudima Allah, dž.š., dadne da spoje to oboje.” (Kenzul-ummal, 44258)

Vjernici prvenstveno sklapaju brak radi poroda i stvaranja lijepog ambijenta za svoju djecu. Nikada vjernici ne smiju zaboraviti na svog Stvoritelja koji je darovao život i njima i njihovim roditeljima. I kada vjernica zatrudni treba i ona i njen muž da se iskreno zahvaljuju Allahu, dž.š., na toj blagodati i da Ga iskreno mole da im podari zdravo i hajirli dijete. Nakon namaza i u drugim prilikama treba da uče dovu za berićet i blagoslov svoga poroda i da na tu blagodat, koja im se podari, nikada ne zaborave. Djecu treba voljeti ali nikada ne smijemo zaboravljati da su ona Allahov dar, ali istovremeno i iskušenje. Allah, dž.š., u Kur’anu opisuje to pa kaže: “On je taj koji vas od jednog čovjeka stvara- a od njega je suprugu njegovu stvorio da se uz nju smiri. I kada je on nju obljubio, ona je zanijela lako breme i nosila ga; a kad joj je ono otežalo, njih dvoje su zamolili Allaha, Gospodara svoga: “Ako nam daruješ zdrava potomka, bićemo, doista, zahvalni!” I kad im je On darovao zdrava potomka, poslije su potomci njihovi izjednačili druge s Njim u onome što im On daje…” (sura El-A’raf, 189). To znači da su činili širk i zaboravili na ono što su se Allahu zavjetovali, a to je da će biti zahvalni.

Mnogo je roditelja koji kažu: “Ja živim za svoju djecu,” ili “Djeca su mi sve u mom životu.” Tako vjernik ne smije govoriti. Živimo da bi smo bili poslušni Allahu i Njemu robovali, a sve to nam ne brani da volimo svoju djecu ali da uvijek budemo svjesni Ko nam ih je podario i učinio zdravim.

Naš Pejgamber, s.a.v.s., nam je uzor u svemu pa i u ovom segmentu. Volio je svoju djecu, njegovao ih, brinuo se za njih, ali kada ga je Allah, dž.š., stavio na iskušenje, time da ih je on lično spuštao u kabur i rastajao se s njima, nikada nije zaboravio na vjeru u Allaha i podučio nas je šta se treba reći u takvim situacijama. Plačući se rastaje sa svojim preminulim sinom Ibahimom i kaže: “Oko suzi, srce žali, ali jezik neće reći nešto čime naš Gospodar ne bi bio zadovoljan. Ibrahime, naš rastanak s tobom nam teško pada!”

U jednom hadisu Pejgamber, s.a.v.s., je rekao: “Zbog djeteta otac postane tužan, strašljiv, neznalica i škrtica.” (Taberani, sahih) Tužan je zbog pretjerane brige za djetetom, ako se razboli ili mu se nešto desi. Strašljiv postaje jer ga šejtan odvraća od džihada, jer će mu djeca ostati jetimi i neće se za njih niko brinuti. Neznalica će biti ako ga pretjerana ljubav prema djeci odvrati od izučavanja korisnog znanja, ili će ga djeca navesti da se vrlo često ponaša kao naznalica, čineći ljudima nepravdu. Škrtica će biti, jer kada god čovjek htjedne da udijeli za dobrotvorne svrhe, onda ga šejtan od toga odvraća govoreći mu: “Ako udijeliš, tvoja djeca će ostati siromašna.”

Ako istinski volimo svoju djecu, onda se trebamo brinuti i za njihov dunjaluk i za njihov ahiret. Trebamo ih odgajati kao vjernike a ne da se samo brinemo za njihovu egzistenciju, koju im je naš Stvoritelj propisao dok su još bili u utrobi svoje majke.

Budimo svjesni da na taj način činimo dobro i njima a i samima sebi. Ostavljamo ih kao odgojene vjernike, korisne članove svoga društva i svjesni smo da sve što od dobrih dijela urade, za to imaju nagradu i oni i njihovi roditelji koji su ih tome podučili. To nam naš Pejgamber, s.a.v.s., u hadisu ovako pojašnjava, pa kaže: “Nekim ljudima će se u Džennetu povećavati deredže/stepeni, pa će oni upitati, otkud nam to. Tada će im se reći: -To je zbog toga što vaše dijete moli za oprost vaših grijeha.” (hadis je sahih)

Težimo da imamo što više djece, kako bi se Pejgamber, s.a.v.s., ponosio s našom brojnošću na Sudnjem danu. Nastojmo ih što bolje odgojiti jer nikada ne znamo koje od te djece, i na koji način, će dati doprinos islamu i muslimanima.

Mukatil ibn Sulejman je došao kod Mensura na dan kada je postao halifa, pa mu Mensur reče: Posavjetuj me! Ovaj mu reče: -Hoću li te savjetovati sa onim što sam čuo ili onim što sam vidio? On reče: -Sa onim što si vidio. Mukatil reče: -Vidio sam da je Omer ibn Abdulaziz iza sebe ostavio jedanaestero djece i osamnaest dinara ostavštine. Ćefini su mu koštali pet dinara, a kabur mu je plaćen četiri dinara. Ostatak imetka je podijeljen njegovoj djeci. Također je Hišam ibn Abdulmelik ostavio jedanaestero djece i svakom je od imetka pripalo po milion dinara. Tako mi Allaha, o emiru-l-mu’minine, vidio sam u jednom danu da jedno od djece Omera ibn Abdulaziza udjeljuje stotinu opremljenih konja na Allahovom putu, a jedno od Hišamove djece kako prosi po čaršiji.“

Autor: Prof. dr. Fuad Sedić

IslamBa