Divan li je povratak i pokajanje Allahu dž.š. Ima li ljepšeg dana za pokajnika od onoga u kojem je spoznao da je njegov Gospodar Svemoćan, kada spozna svoje griješničko stanje , kada mu se tijelo zatrese, kada mu srce zadrhti, kada se istinski pokaje za svoje grijehe i nepokornost Stvoritelju i kada čvrsto odluči da se pokaje svome Gospodaru.
Kaže Uzvišeni Allah u Kur’anu Časnome: „ I za one koji se, kada grijeh počine ili kada se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju. Njih čeka nagrada – oprost od Gospodara njihova… ( Ali I’ mran 135-136. ) I rekao je Uzvišeni Allah: «Reci, o robovi moji, koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost, Allah će sigurno sve grijehe oprostiti, On je uistinu Onaj Koji mnogo prašta i Samilostan je“.
Ovo je priča o jednom pokajniku Uzvišenom Allahu. Pokajniku, koji je spoznao Pravi put. To je čovjek koji je prešao pedesete godine života. To je jedan od dobrih Allahovih robova, a Allah zna njega i njegovo stanje. Kazivanje o ovom čovjeku je doista čudno kazivanje. Proživio je dva života, proputovao kroz dva različita putovanja. Prva faza njegovog života je bilo besposličarenje i danguba, stranputica, zabluda i odmetanje od Allahove vjere. Kako kaže Uzvišeni Allah: „Misliš li ti da većina njih hoće da čuje ili da nastoji da shvati? Kao stoka su oni, čak su još dalje s puta pravog skrenuli“. ( Al-Furkan 44. )
Ovaj čovjek je radio kao stražar u vojsci. Dan je započinjao sa oružjem u rukama. Nije znao za Allaha niti je bio u vjeri. Sam on nam kazuje: „Tako mi Allaha, nisam klanjao namaz niti sedždu učinio a da to nije bilo radi ljudi, da me vide. Znali su proći mjeseci i mjeseci a da sam hodao u stanju džunupluka, nisam se kupao. Nisam klanjao, niti učio Kura’an, niti sam Allaha spominjao, niti mislio na Allaha. Bio sam mrtvac koji hoda u pravom smislu riječi“. Noći je provodio uz muziku, sjedio sa lošim društvom, kriminalcima i onima koji nered šire, koji su od Allahove vjere odvraćali. Kada bi ga savladao san, spavao bi nečist poput hajvana koji pameti nema. Bio je mrtvac koji nije mario za vrijeme namaza, jer nije klanjao. Ustajao je kada je htio, i opet nečist, u stanju dženabeta. Bez, abdesta, bez namaza, bez sjećanja na Gospodara. Bio je stasit i krupne građe. Krupnog rasta, ali slabog i nejakog srca i slabe ambicije. Nije znao sta mu je cilj u životu. Prezirao je vjernike i one koji pozivaju u vjeru, tako da kada bi ih vidio ili sreo na putu, podsmjehivao bi im se i zbijao šale, jer je smatrao da je islam nazadan, da je vjera nazadak i sramota a da je vrijeme vjere i sunneta prošlo te da više nisu poželjni da se praktikuju.
Često su ga posjećivali oni koji pozivaju u vjeru ne bi li ga dozvali. Savjetovali su ga, upozoravali, opominjali, ali njegov stalni odgovor su bile riječi nevjerstva. Optuživao bi ih za licemjerstvo i neiskrenost. Bio je indoktriniran medijskim glasinama da su vjernici licemjeri, skloni nasilju i krajnostima.Ostavio je i svoje roditelje koji su od njega živjeli daleko nekoliko stotina kilometara. Napustio ih je, vrijeđao i psovao. Njegovo društvo su bili pokvarenjaci sa kojima je ismijavao vjernike, vjeru, ibadete…
Kaže Uzvišeni Allah: „Proklet neka je čovjek! Koliko je on samo nezahvalan! Od čega ga On stvara? Od kapi sjemena ga stvori i za ono što je dobro za njega pripremi, i pravi put mu dostupnim učini“. ( 17-20. ) I kaže Uzvišeni: „Zar mu nismo dali oka dva, i jezik i usne dvije, i dobro i zlo mu objasnili. Pa zašto on na blagodatima zahvalan bio nije“? Prolazile su godine a on je živio u zabludi kao što mnogi žive: jedu, piju, zabavljaju se, naslađuju, ali životi su im prazni u pogledu vjere. Jadnici koji su život sveli na svirku, pjesmu i zabavu, kojima je život jelo i piće, koji nisu osjetili slast vjere… Prolazilo je vrijeme, dani i noći, a on je lutao u svojim zabludama. Slušao je ezane sa džamija, ali se nije odazivao. Gledao je kako ljudi odlaze u džamije, ali im se nije pridruživao. Tako je bilo sve do jednog veličanstvenog dana, kada ga je Allah počastio da se sretne sa jednim od ljudi koji žive i pozivaju u islam.
Nije ga poznavao, ali ga poznaju mnogi ljudi od znanja. Bio je to čovjek kojeg ne spominju knjige, ali ga spominju ljudska srca. Ne spominju ga časopisi, ali ga spominju ljudske duše. Njegovo ime ne bilježe dnevne novine, ali ga je zabilježio Allah. Dalje veli ovaj čovjek: „ Jedne noći sam sanjao Poslannika a.s. Bio sam na pijaci. Ljudi su se sakupili, trgovali, kupovali i prodavali. Pojavio se Poslanika.s., popeo se na minber nasred pijace, potom je savjetovao ljude i plakao, a i ljudi su plakali. Vidio sam neke ljude kako padaju u nesvjest od plača pa su ih drugi posipali vodom i odnosili ih sa pijace. Ovo je istinit san“.
Potom veli: „ Sutradan ujutro, ustao sam i otišao na pijacu, pa sam se zadržao sa ljudima i razgovarao. Taman kada je zagrijalo sunce, ljudi su se počeli da sakupljaju, kad odjednom, ugledao sam nekog čovjeka koji na sred pijace stoji na minberu i poziva ljude u Allahovu vjeru. Donosio je tekbire, činio je zahvalu Allahu, a suze su mu lile niz obraze prije nego što bi nešto progovorio. Dalje kaže: Vidio sam da ljudi padaju u nesvjest od plača, potom su ih poljevali vodom i odnosili u hladovinu, baš onako kako sam i sanjao noć prije. Znao sam da je ovo događaj koji je vezan za san koji sam sanjao. Znao sam i da je ovaj čovjek koji govori o vjeri dobri Allahov rob i da je na uputi Resulullaha a.s., i da slijedi njegove metode u pozivanju ljudi u Allahovu vjeru“.
Tako, jednom, dok sam bio na poslu, otišao sam u blizinu džamije. Vidio sam ljude kako se pripremaju za namaz. Ja nisam znao klanjati. Kad odjednom nakon završenog namaza, isti onaj čovjek sa pijace, ustao je, podigao glas, potom je počeo govoriti, upozoravati i pozivati u vjeru. Spomenuo je riječi Uzvišenog Allaha: „O ljudi, bojte se Gospodara vašega…“ (An-Nisa 1.), potom riječi Uzvišenog: „O vi koji vjerujete, bojte se Allaha istinskom bogobojaznošću, i ne umirite osim kao muslimani“. (Ali I’mran 102.) Potom je detaljno govorio o stajanju na Sudnjem danu, o polaganju računa, o džennetu i o džehennemu. Odmah sam osjetio prisnost sa ovim čovjekom.
Njegove riječi su naprosto dopirale do moga srca prije nego što dođu do mojih ušiju. Udaljio sam se i krenuo, ali zapravo nisam više znao ko sam ja. Obuzela me je tolika tuga, plač i nemoć da nisam mogao hoditi nogama. Sjeo sam na zemlju, a riječi onog vaiza su dopirale direktno do moga srca. Taj govor o stajanju na Mahšeru i stanjima ljudi tog dana, dijeljenje listova i knjiga koja su zabilježila ljudska djela, oni koji će ih uzeti u desnu ili lijevu ruku. Allahu daj selameta! Ponovo me je obuzeo plač do pred sami akšam pa su ljudi iznenađeni, okupili se oko mene i upitali,: Šta je s tobom? Rekao sam: Ništa mi nije, kajem se Allahu, molim Allaha da mi oprosti, vraćam se vjeri svoga Gospopdara. Allahu oprosti mi, Allahu smiluj mi se.Kaže Uzvišeni Allah: „I za one koji se, kada grijeh počine ili kada se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju“. (Ali I’ mran 135-136.)
Tako iskreni ljudi djeluju na ljudska srca. Ovako se okamenjena srca smekašavaju. Ne naoružanim vojskama. Ustao je potom ovaj čovjek, okupao se od dženabeta u kojem je bio nekoliko mjeseci, promjenio svoju odjeću, počeo činiti istigfar, kajao se Allahu, a njegove suze su lile brže nego što je kapala voda od abdesta sa njegova lica. Prvi namaz kojeg je obavio, bio je akšam. Kada ga je završio, ugledao je dobrog čovjeka čijim sebebom se vratio vjeri. On mu se je lijepo nasmiješio tako da on kaže, tako mi Allaha toliko sam pred njim bio ponizan kao da me je kupio i učinio svojim robom. Zagrlio ga je u isto vrijeme. Ovo je osmjeh dobrih i plemenitih ljudi, osmjeh učenih, kako bi pridobili srca ljudska i privolili ih da se vrate Allahovoj vjeri. Dalje kaže: „Otišao je sa mnom do kuće koja je bila u blizini džamije, pa me upitao zašto plačem“. Nakon što sam mu ispričao svoju životnu priču, i sam je počeo da plače a ja sam mu rekao: „ Sada sam ponovo rođen“. Kako kaže Uzvišeni Allah: „Zar je onaj koji je bio u zabludi, a kome smo Mi dali život i svjetlo pomoću kojeg se među ljudima kreće, kao onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi? A nevjernicima se čini lijepim to što rade“. (Al An’am 122.) Govorio mi je o blagodati upute, o putu do dženneta, o Allahovoj nagradi za iskrene, o nagradi za one koji se pokaju. Pitao me je koliko znam Kur’ana. Odgovorio sam mu da ne znam ništa. Rekao je: «Pa kako si klanjao sada sa nama?» – Rekao sam: «Ništa nisam učio, čak ni Fatihu ne znam. Među nama ima onih koji su do te mjere zalutali i otišli od islama da razumiju i shavtaju sve osim islama, da poznaju sve osim Kur’ana, da vole sve osim vjere. Pamte na stotine pjesama ali ne pamte jednu kratku suru iz Kur’ana. Potom me je podučio Fatihi i kratkim surama iz Kura’na. Potom me je uputio i obavezao da idem kod čovjeka u jedan grad kod kojeg ću učiti dalje Kur’an. Rekao je tom čovjeku: Poduči ga Kur’anu.Tako mi Allaha osim Kojeg drugog Boga nema, kaže dalje, nisam spavao od straha od Allaha osim dva shata u toku cijelog dana i noći. Za četiri mjeseca sam naučio cijeli Kur’an napamet, jer ja volim Kur’an, jer sam se vratio svome Gospodaru i spoznao put do dženneta. Ovaj čovjek je nastavio živiti na uputi. Postao je predan Allahov rob i svaka tri dana prouči cijeli Kur’an. Mnogo posti a kada Kur’an uči ne može se suzdržati a da ne plače. Dok kazuje svoju životnu priču on plače, jer mnogi ljudi žive ono što je on živio. Ovo je priča o povratniku u Allahovu vjeru. Njen početak je haram, njen kraj je Allahovo zadovoljstvo. Njen početak je prokletstvo i nesreća a njen kraj je Allahova milost, uputa i povratak na vjeru Allaha Uzvišenog.
O ti, koji se odmaćeš od vjere, koji noći i dane provodiš u griješenju i nevaljalštinama! Pokaj se i ti Allahu, vrati se Allahovoj vjeri i budi na sunnetu Resulullaha a.s., kako bi bio u stalnoj vezi sa svojim Gospodarom, Jednim, Jedinim!
Autor: A’id Al-Karni
Sa arapskog preveo: Alija ef. Rahman
