Prema jednom istraživanju o religioznosti u BiH jedan broj muslimana izrazio je sumnju o postojanju meleka.
Ovo može izgledati nevjerovatnim, ali možemo biti i svjedoci ovakvom mišljenju kada vidite muslimane koji su skeptični po pitanju događaja s prošlim narodima ili na Budućem svijetu pa komentarišu: “Nije se niko vratio otamo da potvrdi je li tako!“ Drugi ne dovode ovo u pitanje, ali kada im imam kaže da dova sudbinu mijenja oni će ipak sve uraditi, tražiti pomoć od ljudi, tražiti štelu pa tek onda, i to možda, doviti, odnosno nisu baš sigurni u snagu dove. Treći ne vjeruju da udjeljivanje sadake povećava nafaku itd. Drugim riječima, postoji ta trunka sumnje ili neke vrste nevjerovanja čak i kod muslimana koji poste, klanjaju i iskreno vjeruju da postoji Gospodar. Ne zaboravimo da u životu šejtan vjernika ne može učiniti nevjernikom, ali može ga učiniti sumnjičavim.
Njemu je obaveza da ubacuje sumnju u ispravnost života Poslanika, a.s., u hadise, u ispitivanje u kaburu itd. Sumnja je otvaranje vrata nevjerovanju. U šestoj suri, Al-An’am, Allah, dž.š. kaže bogobojaznima da oni neće odgovarati zbog nevjerovanja drugih ljudi, ali „dužni su da ih opomenu ne bi li i oni postali bogobojazni“.
Svi imamo u svojim familijama, mahalama, na radnim mjestima ljude koji ne vjeruju ili kažu da vjeruju, ali ničim to ne pokazuju. To je naša misija! Nažalost, širimo islam, odnosno „ispravan“ islam, mezheb, akidu u džamiji, umjesto na poslu i u svojoj familiji. Kada bismo jednog čovjeka, poznanika, kolegu lijepim savjetom, a Allahovom voljom, uputili da klanja, posti i sl. vrjednije je nego cijeli naš Dunjaluk. I ne samo to, ovo nam nije ostavljeno na izbor, već nam je to dužnost (69. ajet, Al-An’am), a koliko radimo na tome?
E.S.
IslamBa
