Iz knjige Kako čitati Kurʼān: crtice potrage za strukturama cjeline temeljne Knjige islama
Kad pročitamo Kurʼān u arapskom izvorniku, ili prijevod Kurʼāna, pomislili bismo da se sve čovjekovovo, ili to sve o čovjeku i čovječanstvu po Kurʼānu, reklo i kazalo iz perspektive onih velikih i nepojamno dugih vremenskih dionica i razdoblja dok je čovječanstvo bilo na Ovom Svijetu (ad-dunyā – الدُّنْيَا). Dakako, Kurʼān oslovljava Ovaj Svijet u mnogo navrata, ali ne oslovljava samo njega. Čitatelju Kurʼāna pričini se da je Ovaj Svijet prisutniji u Kurʼānu, ali to je samo utisak nastao usljed mnogih kazivanja (qaṣaṣ -قَصَصٌ ) Kurʼāna o drevnim narodima. Ipak, treba se prisjetiti da ni tih drevnih naroda uglavnom više nema, i to što o njima govori Božanska Riječ Kurʼāna i samo je, na neki način, već dio Onoga Svijeta. Stavljena je tačka na sve što su ti drevni narodi radili, rekli i govorili, a ostala opomena za naraštaje koji će doći. Stoga je potrebno iznova se natkučiti nad stranice Kurʼāna i vidjeti da ima jedno obilje poruka o Onom Svijetu, pa i poruka samog čovjeka i čovječanstva odaslanih sa Onog Svijeta. Kao da nama, još uvijek živima, te poruke dolaze iz budućnosti.
Cjelina Kurʼāna od svojih čitatelja traži da se oslove i te stranice Kurʼāna, ti odlomci, pasaži i redovi u kojima se razliježu tužni povici, strašni vapaji i mnogostruka kajanja mnogih ljudi s Onoga Svijeta. Krikovi s Onoga Svijeta samo su jedna strana sveukupne čovjekove egzistencije koju Kurʼān posmatra u jednoj nepojamno velikoj cjelini.
Ali, Božanska Riječ Kurʼāna posvjedočuje i vedre i radosne glasove čovječanstva koji dolaze sa Onog Svijeta. I o tome nekad treba napisati poneku crticu. Sretno čovječanstvo na Oba Svijeta jeste jedna velika tema Kurʼāna, baš kao i nesretno čovječanstvo na Oba Svijeta. Ali, u ovome ne treba prepoznati nikakav dualizam unutar kojeg bi čovječanstvo trebalo bilo raspeto ili raspolućeno. Kurʼān ne nudi manihejsku sliku svijeta. O tome nekom drugom prilikom.
Ovim “krikovima s Onog Svijeta“ mi, naravno, oslovljavamo eshatološko čovječanstvo i njegovu egzistenciju, tako kako je predočena u Kurʼānu. Temi eshatološkog čovječanstva vratićemo se šire u zasebnoj crtici. To je važna tema Kurʼāna, jer velika su i duga su eshatološka prostranstva čovječanstva, dugi su putevi koje čovjek ima da prevali u Onostranosti.
Ovom prilikom ograničićemo se samo na krikove ljudi ili pripadnika čovječanstva za koje nam se sa stranica Kurʼāna kaže da dolaze, ili da odzvanjaju otuda, sa Onoga Svijeta. Kurʼān svojom objaviteljskom riječju prenosi te vapaje žena i muškaraca.
2.
“Kamo puste sreće da sam bio prašina!“
Sūra Velika Vijest ili Vijest/an-Nabaʼ (78:40), kazujući prizore Sudnjega Dana, donosi i žalosni povik nesretnog čovjeka, poricatelja i nezahvalnika, koji, kad je jasno vidio šta je svakakvih ružnih djela pripremio za Onaj Svijet, uzvikuje:
“Kamo sreće da sam ja ostao prašina!“
Ili:
“Kamo sreće da sam ja uvijek bio prašina!“
Kazimirski na francuski taj povik nesretnog čovjeka prevodi riječima: “Plût à Dieu que je fusse poussière!“ (“O Bože, da sam prašina!“).[1] Svojim prijevodom ovog retka Kazimirski podrazumijeva da se suđenje na Danu Sudnjem odvija pred Bogom, te, prema tome, poricatelj taj svoj strašni krik i povik: yā laytanī kuntu turābā! – uzvikuje pred samim Bogom! Sa svoje strane, Крачко́вский prevodi 78:40. riječima kojima se iskazuje želja kazana uzalud: “О, если бы я был прахом!“ (“Oh, da sam ja bio prašina“ /bilo mi mi bolje!/).[2]
Uokriljena u kurʼānskoj cjelini, drevna arabljanska riječ turāb (تُرَابٌ) znači prah, prašina, ali i zemlja. Još na Ovom Svijetu čovjek je Božanskim knjigama, Kurʼānom napose, opominjan da je stvoren od prašine. Uz mnoge druge sūre, Hodočašće/al-Ḥaǧǧ, 22:5., donosi jednu Božansku opomenu cijelom čovječanstvu, opomenu prahom i čovjekovim tvarnim porijeklom iz njega:
يَا أَيُّهَا النَّاسُ إِن كُنتُمْ فِي رَيْبٍ مِّنَ الْبَعْثِ فَإِنَّا خَلَقْنَاكُم مِّن تُرَابٍ
“O čovječanstvo! [O ljudi!]
Ako ste u sumnji spram proživljenja,
pa, Mi vas već stvaramo od zemlje /praha/…“[3]
U kriku s Onog Svijeta: “Kamo sreće da sam ja ostao prašina!“ (78:40) ima jedna ugodna dvosmislenost tog retka Kurʼān. Videći da je gubitnik, poricatelj i nezahvalnik izgovara te riječi u jednom od sljedeća dva smisla. Prvi je: “O, da nikako [na Prethodnom Svijetu] nisam stvoren! O, da sam ostao prašina na Zemlji! I da na njoj nikad nisam postao čovjekom!“ Drugi smisao je: “O, da sam u grobu ostao prašina! O, da me Bog nije ni proživio iz moga mezara pred Sudnji Dan!“ Ma koji od ova dva smisla uzeli za pouku, ili, pak, uzeli oba zajedno, iz Kurʼāna mi čitamo jedno veliko moranje koje prati čovjeka i na Ovom i na Onom Svijetu! Teško je to veliko moranje objasniti, ono je aksiom onoga biti čovjek!
Veliki pjesnik Abū Firās al-Hamadānī /ili al-Hamdānī/ (932-968) u jednoj svojoj pjesmi kaže:
Wa kullu l-laḏī fawqa t-turābi turāb!
“I sve što je na prahu – i samo je prah!“
(“Sve što prahom hodi – i samo će prahom biti!“)
3.
“Eh, kad bi se moglo zatrajno umrijeti!“
Jedan drugi čovjekov krik s Onog Svijeta, koji se razliježe sa nekoliko stranica Kurʼāna, jeste strašni vapaj za konačnom smrću. U tom pogledu karakteristično je mjesto u sūri Ukras/az-Zuḫruf, 43:74-77., iz nekoliko redaka jasno se vidi da strašni zločinci (al-muǧrimūn – الْمُجْرِموُنَ ), sada prepušteni ʼzauvječnoj kazni Paklaʼ, mole glavnoga čuvara Pakla – po imenu Mālik (مَالِكُ) – da zamoli Boga da im On prekrati muke, da im On ʼdā konačni krajʼ ili ʼsmrt kao nešto posljednje što im može pripasti!ʼ
“I dozivaće: ʼO Mālik! Neka nas dokrajči Tvoj Gospodar!ʼ
– li yaqḍi ʻalaynā rabbuka! –
[Ali, odgovor Mālika, čuvara Pakla, biće]:
“Ne, nego ćete tu vi, zbilja, dovijeka ostati!“[4]
I ovdje je posrijedi pobožna ironija Kurʼāna: ʼNastupila je i obznanjena je vječnost, započelo je zauvječno razdoblje Onoga Svijeta i Beskonačnog Života. Kako god u Raju nema smrti, ni kraja, tako smrti, niti kraja, nema ni u Paklu! I u Paklu je stanje vječnosti, neugodne beskonačnosti… U Paklu moliti da nastupi smrt – to je neumjesno!ʼ Dakako, ima komentatora Kurʼāna koji na ovaj sarkastični način razumiju redak 43:77., iako je, naravno, po Kurʼānu uvijek moguć izlaz u izobilnoj Božanskoj Milosti. Jer, dragi Bog prašta, i u tom pogledu treba imati u vidu da je ton Kurʼāna vedar i razdragan!
Bilo kako bilo, Kurʼān nam obznanjuje da će se sa Onoga Svijeta razlijegati krikovi upućeni čuvaru Pakla:
“O Mālik! Neka nas dokrajči [zatrajno usmrti] Tvoj Gospodar!“
4.
“Eh, kad bi moglo da se vratimo na Bivši Svijet!“
Sūra Pjesnici/aš-Šuʻarāʼ (26:102) donosi još jedan krik nesretnog dijela čovječanstva, njihov se vapaj pretvara u usrdnu želju da se iznova vrate na ad-Dunyā ili Bivši Svijet /ili Prvi Svijet – al-ūlā/ na kojem su već bili, ali na kojem nisu steklu sretnu vječnost. Sve u svemu, sūra Pjesnici (26:92-103) donosi jedan eshatološki dijalog između gubitnika na Onom Svijetu i onih koji im sviđaju negativne ili nimalo povoljne račune. Potom će doći do presude, u Pakao će sa Iblisovim vojskama biti bačeni kako gubitnici tako i oni koji su ih zaveli na krivi put i navratili na zlotvorske postupke.
Gubitnici će, u formi jednoga Onosvjetskog rezimea svedenog sa sobom, reći:
“U zabludu nas odvedoše samo zločinitelji,
pa, eto, nemamo onih koji bi se za nas zauzimali,
niti imamo prijatelja prisnih,
eh, da nam je samo još jednom vratiti se [na Bivši Svijet]
pa da budemo od onih koji su vjerovali
[da će Budućeg Svijeta doista biti]…“
Ovaj krik ili vapaj stanovnika Onoga Svijeta – e da dobiju još jednu šansu – , to jest, da se još samo jednom vrate na Bivši Svijet (ad-Dunyā), pa da tu čine dobra djela – to je i na drugim mjestima prisutan motiv Kurʼāna. Tako Knjiga oslovljava gorko kajanje gubitničkog dijela čovječanstva na Onom Svijetu. Ali, i ovdje je prisutan jedan jedva vidljiv sarkazam! Kako da se iko vrati na Bivši Svijet ili Prvi Svijet kad su se njegove stranice zatrajno zatvorile, kad su korice knjige Bivšeg Svijeta zauvječno sklopljene?!
Božanska Riječ Kurʼāna donosi ove i druge krikove čovjeka i čovječanstva s Onoga Svijeta. Pritom Knjiga Kurʼāna podrazumijeva, snažno i u jasnim porukama, da se ovim “krikovima s Onoga Svijeta“ namjenjuje jedna pedagoška, odgojna, podsjetna i ćudoredna namjena. Naime, dok god se čita Kurʼān, dok se čita Biblija, dok se čitaju svete knjige koje uče čovjeka tome šta valja a šta ne valja činiti, još uvijek ima nade da će ljudi naići na motiv ovih “krikova s Onoga Svijeta“ i da će se okrenuti činjenju dobrih djela. Ukratko, ovim svojim svetim alinejama Kurʼān – još na Ovom Svijetu – usrdno nagovara čovjeka da na Onom Svijetu ne bude među onima koji će izgovarati ove strašne krikove!
I tu je jedan od razloga zašto se kroz cjelinu Kurʼāna uočava cjelina ili jedinstvo Ovoga i Onoga Svijeta.
(…)
Autor: Akademik Enes Karić
