KRATKA STUDIJA TEFSIRA HAFIZA ALI KORČE “KUR’AN ČASNI I NJEGOVA SUŠTINA”

KRATKA STUDIJA TEFSIRA HAFIZA ALI KORČE “KUR’AN ČASNI I NJEGOVA SUŠTINA”

Autor: Prof. dr. Hfz Hajredin Hoxha

Prijevod: Dr. Mirsad Aslani

1. OPĆE KARAKTERISTIKE TEFSIRA HODŽE HAFIZA

ALI KORČE

Tokom čitanja i razmatranja misli i ideje hodže hafiza Ali Korče generalno, a posebno njegov tefsir, primjetio sam da hafiz Ali Korča (Allah mu se smilovao!), prilikom tumačenja ajeta i sura u ispitivanju i analizi važnih pitanja radio na sljedeći način:

• Borio se protiv svakog oblika nemorala i skretao pažnju na ego, koji podstice ka zlu i pozvao je ljude da se oslone na moralne vrijednosti;

• Fokusirao se na Jevreje koji su predstavljali opasnost svjetu, u svojim zlim namjerama i njihovim prljavim i neetičkim nastojanjima u politici, ekonomiji i moralu, kako bi zavladali svjetom;

• Analizirao je vrijednosti islama i karakteristike koje ga izdvajaju od drugih religija i tvrdio da je dolazak islama spasio Arape i sve ljude od tame neznanja i rimskog i perzijskog kolonijalizma;

• Fokusirao se na vrijednosti kur’anske kulture u poređenju sa drugim uvezenim zapadnim kulturama;

• Pojašnjavao je ljudima kvalitete i dobro ponašanje Poslanika (Neka je Allahov mir i spas na njega!), posebno siročadima i uvjerljivo je tvrdio da je Poslanik (Allah mu se smilovao!), predstavljao najveći nivo humanosti i demokratije, zatim je pojasnio da su halife nakon njega (Hulefai-Rašidin) zaista bile demokrate (ali ne prema savremenom konceptu demokratije), i da Poslanik (Neka je Allahov mir i spas na njega!), ni na koji način nije bio parazit koji je živio od drugih, kao što je to slučaj sa današnjim liderima, kao i drugi ljudi, bili oni prinčevi ili robovi, u njegovim očima bili su jednaki;

• Uverljivo je isticao činjenicu da se islam širio mirnim putem a ne nasiljem, dok se kršćanstvo, na osnovu povjesnih podataka, širilo mačem i silom. Da nije bilo vjerske tolerancije u islamu u odnosu na druge religije tokom njegovog širenja, danas ne biste našli niti jednoga kršćanina na svjetu, i kada bi postojalo nasilje, onda bi svi morali postati muslimani iz straha, ali muslimani nikoga nisu natjerali da prihvati islam, dok Jevreji i Kršćani su živi dokaz, koji i dalje postoje i žive nepreobraćeno;

• Insistirao je na ideji univerzalnosti i internacionalizma i njegovom kontinuitetu na ovome svjetu;

• Potencirao je racionalnu i duhovnu moć islama da se suoći sa izazovima;

• Također je potencirao da u islamu ne postoje svete osobe (niti duhovni carevi), i da svetost pripada samo Bogu Svemogućem, da niko ne nosi tuđi teret i da će svaka duša odgovarati za ono što je uradila;

• Pozivao je na reformu vjerskih obrazovnih metoda, posebno se usmjeravao na oživljavanje starog naučnog intelektualnog naslijeđa, u podizanju nivoa arapskog jezika proučavajući književnost jezika i stilistike poznatih autora, kao što su na primjer: Stilistika Zemahšerije, Ibn Hadžiba i dr., kako bi postali veliki kao Fahrudin Er-Razi, Ibni Sinâ, Dželaludin Sujuti, Imam Gazali i dr. Nije htio da se školske reforme zasnivaju na imitaciji zapadnih metoda, htio je da se škole i obrazovne metode reformišu i postanu poput vjerskih i naučnih škola iz perioda Abasida u Bagdadu i Emevita u Andaluziji, kao i da se pripreme za izazove aktuelnih potreba;

• Dokazivao je kur’anska čuda, Muhamedovo poslanstvo (Neka je Allahov mir i spas na njega!), i da je svoju poruku učinio kosmopolitskom za sve ljude;

• Apelirao je na širenje vjerskih škola, jer je smatrao da one imaju veoma važnu obrazovnu ulogu u životu cijelog Ummeta;

• Borio se protiv idolopoklonstva (širka) i zauzimanja u namazu osim za Uzvišenog Allaha, a ne za idole, bilo da su živi ili mrtvi;

• Borio se protiv tradicije, običaja, praznovjerja i novotarija albanskog društva i apelovao je da se oslanjaju samo na Kur’an časni i Poslanikov sunnet (Neka je Allahov mir i spas na njega!).