“A najljepše mjesto povratka je u Allaha” (Kur’an, Imranova porodica, 14.)
Neki čovjek je pao u duboki bunar. Srećom, biljka je izrasla u zidu toga bunara te, dok je padao, rukama se nekako uhvatio za tu biljku. Nakon početnoga šoka, počeo je pogledati dolje i gore.
Ono što je vidio bilo je dovoljno da ga zaplaši: ogromna zmija čekala ga je na dnu bunara. U očaju, odlučio je ostati tu gdje jeste, ne micati se. Ali je tada, na svoj užas, ugledao dva miša – jednog crnog, drugog bijelog – kako grizu korijen biljke za koju se držao. Izgubio je svu nadu.
Onda pogleda prema gore i srce mu se ponovno ispuni nadom. Nije bio mnogo udaljen od ruba bunara, samo jedan malehan napor omogućio bi mu doseći sigurnost.
Tada je primjetio košnicu na biljci za koju se držao. Potpuno zaboravljajući stanje u kojemu se nalazi, počeo je jesti med. Naravno, pčelama se to nije svidjelo te ga napadnuše ali čovjek i dalje osta nesvjestan stanja u kojemu se nalazi. Nedugo zatim, miševi uspješe presijeći biljku i čovjek pade ravno na zmiju.
Mi smo taj čovjek; Ovaj svijet je bunar; biljka na njegovoj srijedi naš je život, kojega nagrizaju dan i noć – bijeli i crni miš; Smrt je zmija koja na nas čeka.
Med predstavlja ugodnosti na ovome životu, oko kojih se sporimo s drugim ljudima – pčelama, i koji nas “ujedaju”. Ono što našu “nevolju” čini tragičnijom jeste činejnica da spas nikada nije predaleko. Traži samo malo napora na našemu putu kako bismo dosegli sigurnost omogućenom Božijom ljubavlju.
Lahko se možemo približiti dragome Bogu i biti u sigurnosti zauvijek. Ili će nas, s druge strane, smrt doslovno uništiti.
Izbor je naš!
Rekao je Muhammed, alejhisselam:
Budi na dunjaluku (Ovome svijetu) kao stranac ili putnik!
(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježi Buharija, prenoseći ga od hazreti Abdullaha ibn Omera)
Priredio S.B.
IslamBa
