Može li iskušenje biti veće od toga kada na ahiret ispraćaš vlastito dijete!? I to u najljepšoj mladosti? Teško da može.Prisustvovao sam dženazi devetnaestogodišnje Amine Perenda iz Zenice. Poznajem njenog babu Vedada. Heroj, ljudina. Jak kao stijena. Ubijeđen je da in sha Allah njegova kćerka odlazi u Džennet.A kako i ne bi bio kad je mala Amina klanjala svaki vakat, obavljala vjerske dužnosti, bila dobra kćerka i uzorita prijateljica svojim prijateljima u Srednjoj medicinskoj skoli u Zenici.Imala je svega devetnaest godina. Tako je teško, ali Vedo, Aminin babo kaže mi rekla je njemu i mami da joj halale, prije nego će preseliti. Proučila je šehadet i preselila na babinim rukama.Tako lahko, samo je prestala disati; priča mi Vedo dok krije suze, a ja ih nisam mogao progutati samo su potekle.Poručila nam je još, kaze Vedad, da budemo dobri i da radimo dobra dijela i da ćemo se vidjeti u Dženetu ako Bog da!!
Dženaza je bila velika. Mnogo mladih ljudi iz Aminine srednje škole u Zenici. Ostaće osmijeh koji je krasio Aminu. Njena skromnost i skrušenost.Kada bi je doktori pitali boli li je, a boljelo je užasno, rekla bi: ” …ne, ne boli, elhamdulillah…”I nije bio niko u bolnici koje Amini nešto pomogao, dao injekciju, infuziju, a da Amina se nije zahvalila riječima: “…Hvala, Allah vas nagradio…”Otišla je tiho baš onako kako je i živjela. Velika dženaza, mnogo mladih ljudi i mnogo suza ali i mnogo dova…Preteško mi je da više bilo šta kažem osim na kraju, Allahovi smo i Njemu se vraćamo…
Bilal Isaković
IML TV Slika: balkanis
