Uzvišeni Allah, dž.š., nam je podario život.
Teme/DuhovnostOn nam je odredio gdje ćemo se roditi, u kakvoj porodici, u bogatstvu ili siromaštvu, u kojem mjestu i sa kakvom bojom kože. I premda se ljudi čine različiti po navedenim kriterijima, oni su ipak isti. Iste su im želje, ista nadanja, iste težnje i ista očekivanja. Opisujući čovjeka u Kur’anu, Allah, dž.š., veli: „Čovjek je stvoren od žurbe.“ Zapravo, čovjek je neprestano okrenut budućnosti. Uvjeren da njegova sreća i njegovo vrijeme tek treba da dođe. Jedan mudrac je kazao: “Sreća i duga nikada se ne vide na vlastitoj, već samo na tuđim kućama.“ Sami sebe uvjeravamo da će nam život biti mnogo bolji kada završimo školu; kada se zaposlimo; kada se vjenčamo; kada dobijemo dijete; pa još jedno dijete, itd. Kuća nam je mala ili velika; auto je star i često se kvari; neprestano nas nešto boli, nervira, sekira i zbunjuje. Govorimo sebi da će nam život biti potpuniji kada nam djeca postanu starija i odgovornija ili kada kupimo novi auto. Stalno se nadamo većoj plati, ili većoj penziji, ili bilo kakvoj plati, ima ljudi koji žude da odu u penziju, a kada dobiju penziju, onda se žale kako im je mala. Jednostavno, nikada nismo ispunjeni, smireni, zadovljni i sretni. Međutim, jedina istina je da nema boljeg trenutka za sreću od ovog današnjeg.
Duševni nemir prati čovjeka od njegovog stvaranja. Vrijeme u kome živimo nije izliječilo tu bolest, već ju je još više istaklo. Ono što mi danas smatramo srećom to su isto mislili ljudi prije nekoliko hiljada godina. Kur’an nam kazuje vrlo jasnu lekciju o sreći i nesreći. Musa je živio u Egiptu prije nekoliko hiljada godina. U njegovo vrijeme živio je izvjesni Karun čije blago je bilo toliko „da mu je ključeve od njega teško mogla nositi gomila snažnih ljudi.“ Egipćani koji su ga posmatrali u silnoj raskoši i bogatstvu, za koje Kur’an kaže da su „čeznli za ovim životom“, su govorili: „On je uistinu presretan.“ Na kraju je Allah, dž.š., i njega i njegov dvorac u zemlju utjerao, a oni koji su mu do jučer zavidjeli kazali su: „Da nam Allah, dž.š., milost Svoju nije ukazao i nas bi u zemlju utjerao.“
Samo je jedan lijek za uznemirenu i nesretnu dušu današnjeg čovjeka. To je vjerovanje da sve što se zbiva i događa, biva Božijom voljom i Njegovim određenjem. Allah, dž.š., kaže: „Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi, – to je Allahu, uistinu, lahko – da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On daje. Allah, dž.š., ne voli nikakve razmetljivce, hvalisavce.“ S čvrstom vjerom u Božije određenje prestat ćemo se žaliti na sopstveni život i počet ćemo uživati u njemu. Jer nas vjera u Božije određenje uči da sve što nas je zadesilo nije nas moglo zaobići, a sve što nas je zaobišlo nije nas moglo zadesiti. Kada u ovo čvrsto povjerujemo nećemo živjeti tuđe živote kao što nam to nameće moderni stil života. Iza sjaja i bogatstva poznatih ljudi stoje drame, nesreće i poniženja. Upravo su oni za koje smatramo da su ideali sreće najnesretniji ljudi. Na kraju, kada slava prođe ti ljudi shvataju da je život s porodicom, kahva i partija šaha s prijateljima, te igra sa sopstvenom djecom, sreća koju nisu okusili u životu.
Čovjekov život neprestano će biti ispunjen izazovima, neprijatnostima i poteškoćama. Vrijeme je da se sa tim izazovima pomirimo i da naučimo živjeti s njima. Što prije se suočimo s nedaćama prije ćemo ih se riješiti. Nema boljeg trenutka za sreću od ovog sadašnjeg. Ako sada nije vrijeme za sreću kada je? Čemu se čovjek može nadati kako život prolazi: nemoći nakon snage, ružnoći nakon ljepote, siromaštvu nakon bogatstva, usamljenosti nakon druženja, bolesti nakon zdravlja i smrti nakon života. Stoga je vrijeme da ovog momenta prihvatimo život onakav kakav jeste jer to je naš život. I imamo samo jednu šansu da ga na ovom svijetu proživimo. Prepreke kroz koje prolazimo su naš život. Prestanimo čekati da završimo školu, da smršamo, da se zaposlimo, da se oženimo ili udamo, da otplatimo kredit, da kupimo novi auto, da dobijemo djecu, da odemo u penziju, da dođe proljeće, ljeto, jesen, zim, iduća godina, smrt… Radujmo se životu koji nam je Bog podario i budimo sretni i zahvalani na tome. Nema boljeg vremena za sreću od sadašnjeg.
Poslanik Muhammed, a.s., je znao za čovjekovo neprestano traganje za srećom pa je ponudio jednostavnu formulu kako da se do nje dođe. On je rekao: „Gledajte u onoga ko je na nižem položaju od vas, a nemojte gledati onoga ko je iznad vas. To će vas spriječiti da omaložavate Božiju blagodat prema vama.“
Šta to znači? To znači da po zdravlju, bogatsvu, ljepoti, i drugim ovosvjetskim dobrima uvijek ima neko ispod nas. Njega treba gledati, jer ćemo samo tako Bogu priznati blagodati koje je nama podario i biti zadovoljni na tome.
Završimo ovaj poziv na sreću hikajom u kojoj stoji da se neki car teško razbolio. Niko nije znao šta mu je, niti kako mu pomoći. Svi su mislili da će umrijeti. Nakon nekog vremena na dvor je došao liječnik i rekao caru da će ozdraviti ako obuče košulju sretnog čovjeka. Car je odmah poslao sve svoje ljude u potragu za košuljom sretnog čovjeka. Vojnici su krenuli u grad i išli od čovjeka do čovjeka tražeći sretnog među njima. Prvo su krenuli u bogati dio grada, jer su očekivali da se tamo nalaze sretni ljudi. Međutim, od bogatih trgovaca, imućnih državnika i raznih ljudi koji su naizgled imali sve što im srce poželi nitko nije bio sretan u životu. Koliko god da su imali, htjeli su više. Potraga se nastavila. Vojnici su obišli ostatak grada, zatim sela oko grada, pa sve dalje i dalje, ali bez ikakvih rezultata. Gdje god da su došli nitko im nije dao odgovor da je potpuno sretan. Nakon duge potrage vojska se vratila u grad noseći žalosne vijesti. Međutim, car se nije htio predati tako lahko. Poslao je vojnike u susjedne zemlje. Putovali su od grada do grada, prelazili planine i gazili doline, prolazili zemlje uzduž i poprijeko u svojoj neobičnoj potrazi, ali, opet, sve je bilo uzalud. Umorni i iscrpljeni na kraju svojih snaga odlučili su obustaviti svoju potragu. Sjeli su na proplanak kako bi se odmorili i prikupili snagu za povratak kući. Nakon kraćeg vremena primijetili su kako im prilazi čovjek sa stadom ovaca. Kada im se približio čuli su ga kako pun zadovoljstva i radosti pjeva. Jedan vojnik je ustao i krenuo prema čobaninu i pitao ga: “Da li si ti sretan čovjek?” Pastir mu radosno odgovori: „Jesam!” Vojnici ga u čudu pogledaše i pritrčaše. „A da li bi nam prodao svoju košulju?“, nestrpljivo upitaše. Pastir odgovori: „Da, ali ima jedan problem. Ja nemam košulju.“
Autor: Elvir Duranović
